Ako se složimo da su i Kerumov i Mandićev stav podjednako neprimjereni, zapanjujuće je nejednak odnos prema njima. Dok je Kerum bio izvrgnut silnim kritikama, od Mandića se HRT nije ogradio

Aleksandar Stanković, autor i voditelj popularne informativno-političko-estradne emisije «Nedjeljom u 2», uspio je u razgovoru sa svojim gostima isprovocirati dva, reklo bi se, klasična ekstremna politička stava o odnosima dvaju najbrojnijih naroda bivše države, koji stavovi na ovim prostorima žive cijelo jedno stoljeće i koji se, unatoč velikim promjenama, održavaju i dalje na životu.

Najprije je Željko Kerum, splitski gradonačelnik, neke neugodno a neke ugodno šokirao svojim izjavama o tome kako nam Srbi nisu nikada ništa dobro donijeli, te kako ne bi volio imati zeta ili nevjestu srpske nacionalnosti. Reakcije bijahu burne, žestoke i promptne.

Sam HRT se panično ogradio od Kerumovih pogleda na život i politiku, što je pravi presedan, kao da se inače slaže sa stavovima svih svojih gostiju. Dežurni komentatori u ulozi mentalnih higijeničara i ispirača savjesti nisu birali riječi osude.

ImageMilorad Pupovac je postavio zastupničko pitanje i dobio ohrabrujući odgovor ministra Ivana Šimonovića, potpredsjednik je Vlade Slobodan Uzelac održao govor na Vladinoj sjednici o verbalnom nasilju i poluciji, postavljajući pitanje odgovornosti televizijskih djelatnika, podnesena je kaznena prijava protiv Keruma, kojega su nazvali ksenofobom, primitivcem, šovinistom, nacifašistom, rasistom i sličnim nježnim epitetima, pri čemu je ogorčeni govor mržnje, po običaju, uperen prema njemu daleko nadmašivao eventualni govor mržnje njega samoga.

No, ipak, ako je to dopušteno, spustimo malo loptu na zemlju. Protekla dva tjedna su dovoljna da se malo ohladimo. Što je, dakle, Kerum rekao tako strašno da bi izazvao takav gnjev dijela tzv. javnosti? Stavovi Željka Keruma izrečeni otvoreno, iskreno i ishitreno, s kojima bi se, kako je netko slobodno procijenio, složilo sedamdeset posto Hrvata, problematični su etički i politički.

Oni jesu uvredljivi za Srbe jer se doživljavaju kao omalovažavanje i diskriminacija, a mogu štetiti normalizaciji odnosa među ljudima i narodima. No, s druge strane, ti stavovi nisu bez povijesnog uporišta.

Kad govori o tome što su Srbi donijeli Hrvatima, Kerum zacijelo ne misli na pojedince i njihov doprinos ukupnom kulturnom i političkom života Hrvatske (sam će reći kako među Srbima ima dosta prijatelja), nego na dominantne srpske političke težnje u prošlosti, koje su u znaku hegemonizma, unitarizma i osvajanja.

Nesretni politički brak dvaju naroda donio je samo stoljeće svađa, zločina i ratova, uključujući i ovaj posljednji kojemu smo bili svjedocima i čije rane nije lako zacijeliti.

Pledoaje za Jugoslaviju

Drugi dio nezgodne Kerumove izjave je zapravo sasvim privatno, emocionalno opredjeljenje o tome koga bi htio za zeta ili nevjestu, o čemu nije trebao javno govoriti, a nije ga o tome trebalo ništa ni pitati. On nije doveo u pitanje pravo drugih ljudi, pa ni svoje djece na vlastiti izbor.

Rekao je samo ono što bi mu bilo drago, a što ne, i ne može mu se narediti da osjećaja drukčije. To je čak nešto što nije strogo vezano uz odnos prema jednom narodu, niti uza samog Keruma, pa ni uz Kerumove sunarodnjake ili suvjernike.

U svim narodima i svim religijama (pravoslavnoj, protestantskoj, muslimanskoj, židovskoj itd.), negdje više, negdje manje, jako je prisutan upravo taj osjećaj. Nacionalni, vjerski i rasni identitet, što god mi htjeli ili ne htjeli, važna je komponenta čovjekove ličnosti i običajnosti i većina ljudi se teško miri s tim da njegovi potomci nose neka druga identitetska obilježja.

Jedan Hrvat i katolik, jednako kao i Židov, teško će prihvatiti to da mu potomak bude, recimo, musliman, i to ne zato što mrzi muslimane ili ima nešto protiv njih, nego zato što taj potomak neće, po svojem vjersko-nacionalnom određenju i osjećaju, biti isto što i on.

Dobro, postoje i oni ljudi kojima je to svejedno, ali takvi ipak pripadaju civilizacijskoj avangardi, njihovo je kraljevstvo budućnosti. Nakon Željka Keruma, u Stankovićevu je ispovjedaonicu sjeo vehementni publicist Igor Mandić.

Nakon što je osuo verbalnu paljbu po samom Kerumu, ponavljajući gore spomenute atribute i apozicije, neskriveno se i krajnje provokativno zauzeo za novo državno jedinstvo Srba i Hrvata, govoreći o ratu devedesetih ne kao o osvajačkom ili kao oslobodilačkom, nego kao o građanskom ratu podjednakih odgovornosti, te obnovivši teorije s početka dvadesetog stoljeća o jednom dvoplemenskom narodu i o istom jeziku.

U ono je vrijeme to djelovalo romantično, danas pak, nakon svih iskustava, djeluje zastrašujuće. I ovi su stavovi uvredljivi i prijeteći za Hrvate, za njihove povijesne težnje, samosvijest, identitet, za njihova traumatska sjećanja, a problematični su čak i s gledišta Ustava koji zabranjuje svaki oblik novih balkanskih integracija, pa onda i propagandu takvog nečeg, a mogu se razumjeti kao pozicija onih građana Republike Hrvatske koji su raspad Jugoslavije doživjeli kao gubitak svoje domovine.

Etničkim Srbima i Srbo-Hrvatima te političkim Jugoslavenima nije lako pala činjenica da je Srbija odjednom neka druga država.

Novi kontekst

Željko KerumAko se složimo da su i Kerumovi i Mandićevi stavovi podjednako ekstremni, podjednako uvredljivi, podjednako provokativni i neprimjereni, zapanjujući je nejednak odnos formalne javnosti i politike prema jednom, odnosno drugom istupu, bitno različit od mišljenja ulice.

Dok je Kerum bio izvrgnut silnim uvredama, kritikama, omalovažavanjima i kaznenim prijavama, Mandić je prošao bez ikakvih reakcija. Televizija se nije ogradila (znači li to da se slaže?), nitko nije govorio na sjednici Vlade, nitko nije postavio zastupničko pitanje, nitko se nije osjetio ponukanim napisati karticu novinskog komentara. Istjeravši zeca iz grma, Mandić kao da je neizravno otkrio razloge žestokih reakcija na Kerumov nastup.

Razloge osporavanja jednog, a tihe podrške drugom televizijskom gostu valja tražiti u promijenjenom političkom kontekstu. U devedesetim godinama Kerum bi bio pozdravljen, a Mandić napadnut. Danas je obrnuto.

Bukara vina

Mandić je u trendu. On govori u kontekstu britanske «jugosfere», stalnih ministarskih, premijerskih i predsjednički samita zapadnobalkanskih zemalja, već stvorenoga «regiona» sa svojim političkim institucijama poput Vijeća regije, zajedničkih europskih perspektiva, intenzivne vojne i policijske suradnje, uključujući i zajedničke vježbe, obnovljenog estradnog zajedništva (Seva tamo, Brena ovamo), pravog idolopoklonstva prema Radi Šerbedžiji, Predragu Matvejeviću i drugim «disidentima» iz devedesetih. Mandić, nadalje, govori u kontekstu nedavnog prijma u UN čelnika zemalja jugoistočne Europe, a u organizaciji nekakve federacije balkansko-američkih udruga i katedre za međunarodne odnose sveučilišta iz New Jerseyja, s kojega je prijma naš odlazeći predsjednik poručio kako se moramo naučiti gdje živimo(!), te u kontekstu programa troje predsjedničkih kandidata u kojima su bitne točke povezivanje «regije».

Željko Kerum je bukarom punom crnog vina divlje tresnuo o pod, pomutio party uglađene gospode, pošpricao im haljine i odijela. Svojim ispadom je narušio idilu nadirućeg bratstva i jedinstva i načas prekinuo diskretna, strasna šaputanja o novim ljubavničkim avanturama. I onda su ta gospoda nakon početne konsternacije zagrmjela: Objesimo ga!

Autor: Josip Jović

Zapisnici sa sjednica VK Neslanovac

Postoje dvije vrste obrazovanja:

ono koje te uči kako zaraditi za živjeti

i ono koje te uči kako živjeti.