Poznata je praksa da pojedini igrani ili dokumentarni filmovi na HRT-u završavaju u bunkeru i skupljaju prašinu umjesto da budu prikazani publici.
Nedavno smo vidjeli jedan od takvih bunkeriranih dokumentaraca, film redateljice Karoline Vidović Krišto „Vaši vas ne žele“.
Film je zanimljiv iz dva razloga.
1. Priča je nevjerojatna. Govori o hodočasniku koji je u jeku agresije na Hrvatsku, krajem ljeta 1991. pješice krenuo iz Zagreba na hodočašće u Međugorje kroz okupirani teritorij trasom Zagreb – Karlovac - Slunj - Knin - Sinj – Međugorje.
2. Još je nevjerojatnije da ni Hrvatska ni međunarodni čimbenici do danas ne priznaju postojanje logora u Vojniću u kojem su se nalazili junaci filma Ivan Relković i Marijan Krišto s drugim zatočenicima.
Ivan Relković krenuo je iz Zagreba na hodočašće u Međugorje i tek nakon što je propješačio dvadeset kilometara preko okupiranog teritorija, uhićen je i odveden u logor u Vojniću. Bačen je u tamnu sobu gdje je već bio Marijan Krišto. Danonoćno su slušali krikove i iživljavanja tamničara nad logorašima u drugim prostorijama. Kako bi sačuvali nadu u oslobođenje, molili su i postili. Ivan je od 113 dana u logoru u Vojniću 52 dana postio samo na kruhu. Nije se opirao maltretiranjima, a kada su ga udarili po jednom obrazu, ponudio je i drugi.
Logoraši opisuju kako je lokalno srpsko stanovništvo bilo potpuno neosjetljivo na njihove patnje. Spominju epizodu gdje starija žena kaže kako nije ni pile zaklala u životu, ali bi njih četvoricu zatočenika mogla zaklati.
Ali dogodilo se čudo. Njihova molitva i post, urodili su puštanjem iz logora. Čini se da ni tamničari više nisu znali što bi s njima, pa su im čak dali i novac za put. Tim novcem Ivan je platio svetu misu za oslobađanje ostalih zarobljenika, kada je napokon stigao u Međugorje nakon 4 mjeseca hodočašća.
Ivan nakon svega kaže: „Hoću pravedan mir i za zločinitelja, da mu oprostim da shvati što je učinio i da živi dalje pravedno u miru, ne na nekakvim lažima, na nekakvim kompromisima ili političkim trgovinama.“
Druga nevjerojatna stvar je da ovaj i još neke druge logore koje su držali pobunjeni srbi, Hrvatska ne priznaje. Zašto je to tako, teško je reći. Ali javlja se asocijacija na mnoštvo silovanih žena, a zbog kojih silovanja Hrvatska nije pokrenula niti jedan sudski proces protiv počinitelja iz redova JNA (s lijepom petokrakom na čelu) i paravojnih četničkih formacija. Zašto Hrvatska nije pokrenula sudske postupke protiv vodećih oficira JNA i šefova obavještajnih službi Jugoslavije i Srbije?
To su čuda današnje Hrvatske.
Mirjana Rakić, nakon što je film 2001. prikazan na HTV-u, zatražila je izvanredni otkaz za autoricu Vidović Krišto, zbog širenja mržnje. Gdje je gospođa Rakić tu vidjela mržnju, ostaje nejasno. Možda je mržnja kada se govori gruba istina o ponašanju i mržnji srpskih pobunjenika i civila prema Hrvatima, a posebno zarobljenicima?
Možda odgovor leži u tekstu „Udbaška hobotnica na HRT-u“ nedavno objavljenom na jednom portalu?
Mirjana Rakić nakon svih afera koje joj se pripisuju i danas je predsjednica Vijeća za elektroničke medije HRT-a, pa i dalje u potpunosti kontrolira Informativni program i svaka informacija koja izađe u Vijestima ili Dnevniku je usuglašena s njom.
A Karolina Vidović Krišto je prije dvije godine također suspendirana nakon što je u svojoj emisiji Slika Hrvatske prikazala film koji razotkriva perverzije "oca seksologije" Alfreda Kinseya. Njena rado gledana emisija je ukinuta.
