KOJI SU TRAUMATIČNI POVIJESNI DOGAĐAJI PO SVOJIM POSLJEDICAMA TRAJNO OBILJEŽILI NAŠE DRUŠTVO

Ako bismo svih pet trauma pokušali sažeti u jedno kolektivno psihološko iskustvo, mogli bismo reći ovako: 1928. smo zamrzili, 1941. smo se podijelili, 1971. smo zašutjeli, 1991. smo napadnuti, a nakon toga smo opljačkani

Kao što nema čovjeka bez osobnih trauma, tako nema naroda bez povijesnih trauma. I kao što osobne traume u velikoj mjeri formiraju i određuju karakter čovjeka, dovodeći ga u posebno teškim slučajevima i do PTSP-a, tako i povijesne traume pridonose karakteru čitavih naroda: pomislimo samo na to koliko je holokaust formirao Židove.

U ovom tekstu bavit ćemo se hrvatskim traumama. U tu svrhu subjektivno smo izdvojili pet traumatičnih događaja iz suvremene hrvatske povijesti koji su ostavili trajne posljedice na hrvatski narod i sve građane Hrvatske.

Ne tvrdimo, naravno, da su ovo jedine ili najveće hrvatske traume: ponavljamo, izbor je subjektivan, a rukovodili smo se dalekosežnošću posljedica traumatičnog događaja na hrvatsko društvo.

Ako bismo svih pet izabranih trauma pokušali sažeti u jedno kolektivno psihološko iskustvo, mogli bismo reći ovako: 1928. smo zamrzili Srbe, 1941. smo se podijelili među sobom, 1971. smo zašutjeli, 1991. smo napadnuti od drugih, a nakon toga smo opljačkani od „naših“.

I. 1928.: Ubojstvo Stjepana Radića u Beogradu

Stjepan RadićPucnji srpskog radikala Puniše Račića u Narodnoj skupštini tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca nisu samo na licu mjesta usmrtili zastupnike Hrvatske seljačke stranke Pavla Radića i Đuru Basaričeka - vođa HSS-a Stjepan Radić nakon šest tjedana je umro od posljedica ranjavanja – nego su u dobrom dijelu hrvatskog naroda, odnosno u njegovoj kolektivnoj memoriji, trajno označili Srbe kao glavne neprijatelje i krvnike hrvatskog bića, grad Beograd kao hrvatsko stratište, a bilo koji oblik južnoslavenske države kao tamnicu hrvatskog naroda.

Stradanje vrha HSS-a (tada najjače hrvatske stranke i najjače opozicijske stranke u cijeloj Kraljevini SHS) na „neprijateljskom teritoriju“ simbolično je otvorilo novu i mnogo zloćudniju etapu hrvatsko-srpskih odnosa te okončalo višestoljetni mirni suživot Hrvata i Srba u Hrvatskoj, jer su srpski radikali prirodno proizveli hrvatske radikale: već iduće godine Ante Pavelić u Italiji osniva ustašku organizaciju, koja i danas živi u mnogom hrvatskom srcu. Glavni simptom ove traume jest da to srce veličinu svojeg i tuđeg hrvatstva mjeri količinom mržnje prema Srbima.

II: 1941.: Podjela na ustaše i partizane

Za hrvatski narod možda bi dugoročno bilo bolje da su ga na ustanak protiv nacifašista 1941. pozvali čelnici tadašnjeg HSS-a, koji je na izborima redovito osvajao najviše hrvatskih glasova.

Međutim, vođa HSS-a Vladko Maček u tom je kritičnom trenutku pozvao hrvatski narod da se pokori okupatorskom režimu i zločinačkoj nacističkoj državi NDH (čime se pokazuje da „hrvatska šutnja“ ne samo što postoji i davno prije 1971. nego i da ona predstavlja integralni dio hrvatskog bića), a oružani ustanak protiv domaćih i stranih nacista i fašista organizirali su i poveli Komunistička partija i Titovi partizani, spasivši tako hrvatski obraz pred svijetom i vlastitim potomcima.

Nažalost, ono što je 1941. počelo s ustaškim pogromima Srba, Židova, Roma i hrvatskih komunista u Jasenovcu i drugdje, preokrenulo se u svibnju 1945. na križnom putu i Bleiburgu u još jednu hrvatsku tragediju: ona hrvatska mati koja nije zakukala 1941. nad Jasenovcem, zakukala je 1945. nad Bleiburškim poljem, i do dana današnjega taj lelek u hrvatskom društvu nije prestao jer se obiteljskim predanjem prenosi kroz generacije.

III. 1971.: Hrvatsko proljeće

Savka Dabčević KučarDvije godine nakon što je čovjek stupio na Mjesec u hrvatskom se društvu dogodio „masovni pokret“, fenomen koji je tek godinama kasnije nazvan „hrvatskim proljećem“.

Određena liberalizacija političkog života u tadašnjoj Jugoslaviji omogućila je da se glasnije čuje hrvatski glas, a taj je glas promptno zatražio labavljenje veza s Beogradom, na tragu pratraume iz 1928. godine. Tito je neko vrijeme čak i podržavao „nove vjetrove“ iz Saveza komunista Hrvatske, ali su ga izvještaji o strahu među hrvatskim Srbima i seoskim stražama po Lici i Kordunu (koje su bile potaknute pratraumom hrvatskih Srba iz 1941.) naveli na to da „okrene ploču“: vodeći hrvatski komunisti Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo su smijenjeni, a brojni hrvatski „proljećari“ osuđeni na zatvorske kazne.

Kao odgovor na traumu, počinje „hrvatska šutnja“ koja će potrajati punih 20 godina. Šutnja i jest glavno obilježje ove traume: otada je u hrvatskom nacionalnom biću eskalirao poltronski mentalitet, koji je Tuđman tako dobro iskoristio u 90-ima.

IV. 1991.: Ubojstvo Reihl-Kira u Osijeku

ImageU rano ljeto 1991. rat u Hrvatskoj još se nije bio razmahao, iako su ratne namjere Slobodana Miloševića bile očite. Osim Knina, ključ hrvatsko-srpskog rata i(li) mira bila je istočna Slavonija, a taj ključ držao je jedini predstavnik mlade hrvatske države kojemu su tamošnji Srbi bezrezervno vjerovali: načelnik osječke policije Josip Reihl-Kir.

Svakodnevnim kontaktima sa slavonskim Srbima Reihl-Kir je uspijevao održati međuetničke odnose pod kontrolom, ali je pritom stao na put „gospodarima rata“, i to ne srpskima, nego hrvatskima: šef osječke policije ubijen je 1. srpnja 1991. na kontrolnom punktu hrvatskog MUP-a.

Jedne slavonske novine potom su izišle s naslovom „Ubijen Kir, a s njim i slavonski mir“, što se samo koji tjedan kasnije pokazalo surovo točnim: nakon Kirove smrti, psi rata mogli su biti pušteni s lanca. Ista se stvar ponovila godinu kasnije u Bosni, kada je 9. kolovoza 1992., također od hrvatske ruke i strojnice, na cesti ubijen komandant HOS-a Hercegovine i general Armije BiH Blaž Kraljević.

Zašto je ovaj hrvatski emigrant ubijen? Pa zato što je nešto ranije, doznavši za sramni dogovor Tuđmana i Miloševića o podjeli BiH, izdao javni proglas u kojem je građane pozvao da ne prihvate izdaju Bosne i Hercegovine. Zauzimanje za savezništvo s Bošnjacima Kraljevića je došlo glave: hrvatski „gospodari rata“ htjeli su rat s Bošnjacima te su ga i počeli čim su se riješili Kraljevića.

Nije hrvatska trauma samo to što su Reihl-Kir i Kraljević ubijeni zato što su jedini mogli spriječiti sukobe među narodima; srž ove traume je to što većina Hrvata ovoga uopće nije svjesna, čime nikakva katarza nije niti moguća.

V. Pretvorba i privatizacija

Uhićenje KutleProces pretvorbe & privatizacije počeo je već pod okriljem Domovinskog rata, tako da dobar dio hrvatskog naroda – unezvjeren od ratnih stradanja i egzistencijalne strepnje - nije ni shvatio da je u međuvremenu trajno opljačkan, i to ne od Beograda, nego od Zagreba.

Pretvorba je u Hrvatskoj bila nemoralna i kriminalna već u samoj ideji – sve narodno bogatstvo, koje su radni ljudi i građani Hrvatske stvarali desetljećima, prešlo je po Tuđmanovoj zamisli u ruke izabranih 200 obitelji – tako da nije čudno što je takva bila i izvedba, a što su omogućili HDZ-ovi „lukavi zakoni“ s početka 90-ih.

Dalekosežno značenje ove traume nije toliko u tome što je građanima Hrvatske nanesena nepravda, koliko u tome što je ta nepravda nepovratno ugrađena u same temelje hrvatskoga društva, što znači da će to društvo trajno biti nepravedno te da će se i ova trauma prenositi kroz generacije, slično kao Jasenovac i Bleiburg.

Slavko Goldstein: Samo su se ustaše bojale partizana

Jesu li ovi događaji utjecali na podjele u hrvatskom društvu, barem u odnosu prema Srbima?

- Ubojstvo Radića nije podijelilo hrvatsko društvo, naprotiv, podjela je vladala dotad: Krleža i Cesarec su pisali ekavicom da bi pridobili Srbe za latinicu, dakle to je bio integralistički koncept, a nakon atentata na Radića, oni prestaju s ekavicom. Ali odnosi između Hrvata i Srba nisu nakon toga jednoznačno išli nizbrdo, nego su lavirali i oscilirali: sjetite se da je 1939. potpisan sporazum Cvetković–Maček. Rekao bih da su događaji koje ste nabrojili ostavili trajne traume i posljedice u svijesti hrvatskog naroda, kao što je godina 1941. ostavila trajne tragove u svijesti srpskog naroda u Hrvatskoj.

Je li proglašenje NDH 1941. pridonijelo podjelama i unutar hrvatskog etničkog korpusa u Hrvatskoj?

- Ne bih rekao da je tu bilo velikih podjela. Desetog travnja 1941. vjerojatno bi 90 posto hrvatskih građana glasovalo za NDH, dok 1. siječnja 1945. Pavelić ne bi dobio niti deset posto glasova. Te 1945. narod je nas partizane dočekao trijumfalno, svi osim onih iz ustaških obitelji koje su se plašile.

Smatrate li i ubojstvo Josipa Reihl-Kira hrvatskom traumom?

- U ono vrijeme nitko se nije bunio protiv Glavaša i njegovih ubojstava na Dravi, osim nas par tisuća u cijeloj zemlji. A da danas pitate, bilo bi 90 posto ljudi koji bi rekli da je to loše.

Izvor: Slobodna Dalmacija

Zapisnici sa sjednica VK Neslanovac

Hrvatski su političari, uz samo nekoliko iznimaka, tek trećerazredni komprimiseri, koji ne znaju gotovo ništa o sadržaju svoga posla.

Davor Butković