Doista mi je pun kufer tih lijenčina i neradnika, bez ikakva valjana razloga umirovljenih u najboljim godinama života, koji žive na grbači zaposlenika i njihovih poslodavaca, pritisnutih enormnim poreznim nametima države posve izgubljenog kompasa, odlučne da pljačka one koji rade i šakom i kapom dijeli novac iz proračuna onima koji planduju i zaobilaze posao u širokom luku.

Imam čvrst alibi i puno moralno opravdanje za takvu tvrdnju: nakon 37 godina neprekinutog radnog staža, u zvanju koje je Winston Churchill proglasio divnim ako ga se što prije napusti, radeći svakodnevno svoj novinarski posao, gnušam se nad neradnicima koji su se raznim smicalicama, lažnim potvrdama i plemenskim vezama dokopali prijevremene mirovine, pa sada obilje slobodnog vremena troše bauljajući po sportskim kladionicama i birtijama, ispijajući pive ili gemište, metiljajući o nogometu i predsjedničkim kandidatima ili radeći na crno nekoliko sati na dan, od čega zarađuju više nego liječnik, sudac ili profesor s reguliranim radnim statusom.

Umirovljenici hrle u kladioniceKakva je to država u kojoj je prosječna dob umirovljenika 50 godina, a oko 73.000 stanovnika penzionirano je u dobi od 35 do 49 godina? Kako te fulirante nije stid priznati da im je samo 40 godina i da su već umirovljenici, jednako kao i starci koji su cijeli svoj radni vijek odradili u nekakvoj željezari, koksari, Janku Gredelju ili Salonitu, a danas se hrane u pučkim kuhinjama?

Smije nam se civilizirani svijet, rugaju nam se zemlje u kojima je takav omjer zaposlenih i prerano umirovljenih posve nezamisliv, Svjetska banka podignula je kažiprst upozorenja, a mi se samo tupo gledamo, sliježemo ramenima i zajedničkim odricanjem hranimo lijene bitange u najboljim godinama života.

Ne samo što nam treba hitna revizija sramotne pretvorbe iz razdoblja stvaranja države, kako bi se otkrilo tko je opljačkao sva dobra naših očeva i djedova, armije pravih umirovljenika koji nakon desetljeća predanog rada kopaju po kantama za smeće, nego nam treba i hitna pretvorba neradnika u radnike, neovisno o tome je li riječ o braniteljima, policajcima, baletanima ili sijačima šećerne repice.

Jer jednostavno nije normalno, izuzmu li se opravdani zdravstveni razlozi, da ljudi u najboljim godinama ništa ne rade, primaju mirovinu i opterećuju državni proračun koji se puni stalnim povećanjem nameta onima kojima pošteno rade svoj posao.

Nakon što smo se dogovorili da petnaestak godina nakon završetka rata više nećemo otkrivati nove branitelje, nakon upozorenja analitičara da će se broj nezaposlenih do kraja godine popeti na vrtoglavih 300.000, ali i nakon poraznog saznanja da u ovoj zemlji najlošije prolaze oni koji rade, vrijeme je da se Vlada, Sabor i Pantovčak zapitaju kamo ide ova zemlja?

I da jedini odgovor ne bude sočna psovka, iako se takav, kao prvi na jeziku, nameće kao najlogičniji. Nezaposleni i prerano umirovljeni, dakle ljudi bez rada kao uporišta vlastite egzistencije, zapravo su ljudi bez stvarnog identiteta, izgubljeni u vremenu i prostoru i vjerojatno samo prividno zadovoljni time što žive na tuđoj grbači, kao socijalni slučajevi ili penzionerski lažnjaci.

I sve se to događa u zemlji pogođenoj demografskom katastrofom, u kojoj je više ljudi starijih od 65 godina nego djece do 15 godina. Čudno je što svi ti prerano umirovljeni lažnjaci, lažni invalidi, lažni generali i lažni socijalni slučajevi nisu zatražili da im Sabor izglasa praznik nerada, koji bi se sa spajanjem dana mogao protegnuti na veći dio godine, s iznimkom Prvog maja, blagdanom onih malobrojnih koji nešto rade.

Jesu li lijenčine i neradnici, korisnici prijevremenih i natprosječno visokih povlaštenih mirovina, sretniji i zadovoljniji od onih koji rade? Ne vjerujem, jer ljudi koji su izbjegli podvrgavanje radnoj disciplini i obveze zaposlenika zapravo su invalidi duha i samo prividni pobjednici u mutnim poslovima kojima se bave, a u stvarnosti gubitnici svega onoga što ih definira ljudskim bićima, korisnim i ponosnim članovima ljudske zajednice.

Mogao bi se taj problem riješiti relativno jednostavno, postrojavanjem balavih umirovljenika i provjerom njihovim zdravstvenih i radnih sposobnosti, ali je vlast prelijena da se uhvati u koštac s problemom koji nas svrstava među države s posebnim potrebama. Ili možda i država računa na prijevremenu mirovinu, kako bi se mogla preseliti u sportske kladionice i birtije i živjeti sretno do kraja života na grbači nekolicine bedaka koji još rade?

Izvor: Slobodna Dalmacija

Zapisnici sa sjednica VK Neslanovac

Postoje dvije vrste obrazovanja:

ono koje te uči kako zaraditi za živjeti

i ono koje te uči kako živjeti.