U dane Božića svi postajemo pomalo nostalgični. Sjetimo se dana kad smo bili mali i radovali se najljepšem kršćanskom blagdanu. Ja sam svoje djetinje dane proživio u vrijeme komunizma koji je Božić i vjeru općenito, prikazivao kao „opijum za narod“, kako je govorio Karl Marx.

Pa ipak, i tada, kršćanski roditelji su svojoj djeci nastojali dočarati Božić u najljepšem mogućem svjetlu. Sjećam se svoje pokojne majke, koja za Božić nas djecu nikada nije slala u školu, gdje je nastava toga dana bila nešto sasvim uobičajeno, i nije se dala smesti od naših razrednika kad bi zbog tih izostanaka na primanjima slušala njihova upozorenja.

I dok je onda komunizam zabranjivao proslavu kršćanskih blagdana, u današnje vrijeme proslava Božića je posve normalna. Samo što je za razliku od onih dana, u naše vrijeme na djelu konzumerizam, koji potiče proslavu svih blagdana prije svega iz trgovačkih razloga. Sa svih nas strana vabe reklamama, akcijama, posebnim ponudama kako bi kupili i potrošili što više, i izgubili osjećaj za pravi sadržaj najtoplijeg od svih blagdana.

Božić u graduGdje je nestao Bogočovjek, pravo je pitanje koje bismo mogli postaviti u ove dane Božića. Toliko je poruka punih materijalnog sadržaja, čestitke su sve uglavnom uobičajene i formalizirane. Darovi su podijeljeni do Badnjaka. Što onda ostaje ispod božićnog bora?

Od sjećanja se ne živi, ali nekako ne mogu zaboraviti kad sam kao devetogodišnjak prvi puta sudjelovao na misi ponoćki u mojoj župi na Visokoj u Splitu. Ponoćku je služio ondašnji nadbiskup Frane Franić. Bila je to prva misa u kapeli koja je bila malo veći stan. Prozora nije bilo, već su daske poslužile umjesto njih. Ali su nam srca bila puna jer nas je grijao plam vjere.

Ili, kad smo kao mladi poslije ponoćke išli splitskim ulicama, preko Pjace, Geta do Vestibula i pjevali božićne pjesme: U se vrime godišta, Narodi nam se, Veseli se Majko Božja... Pa bi onda došli milicioneri koji bi nas s pendrecima rastiravali a mi bi se opet na nekom drugom mjestu skupili i nastavili pjevati, i tako sve dok njima ne bi dojadilo.

Čujete li danas, možda, na ulicama ili preko radija i televizije koju lijepu hrvatsku božićnu pjesmu? Teško. Bombardiraju nas uglavnom Zvončićima, Bijelim Božićima i sličnim melodijama koji nam dolaze iz daleka i ulaze nam pod kožu kao dio naše kulture.

Nemam ništa protiv veselja, niti stihova o dolovima i bregovima, niti čežnje za snijegom koji bi trebao pasti baš na Božić. Međutim, čini mi se kako postajemo opterećeni samo onim što se krije u pozadini tih bjesomučnih reklamnih kampanja s naizgled za uši ugodnim stihovima, kako bi imali i ovo i ono, i kako bi potrošili što je moguće više naših novaca kupujući i stvari koje nam stvarno ne trebaju, ali, eto, izludilo nas beskrajno ponavljanje jednih te istih poruka koje se vrte u medijima.

Zanimljivo je da unatoč krizi o kojoj nam također stalno pune glavu, kampanje nekih proizvoda ne trpe recesiju. Osobito onih iza koje stoje takozvane multinacionalne kompanije. Njihovi bossovi danas su ono što su nekada bili komunistički vlastodršci koji su umislili da su bogovi na zemlji i da ljudima mogu uskratiti i ono što ih najviše raduje, slavlje Božića.

I dok su Marxovi sljedbenici otvoreno pokazivali svoja uvjerenja, veliki Kapitalisti se trude prikazati umiljato lice, puno brige za ljude, a u stvari s njima nastoje manipulirati i učiniti ih podložnima njihovoj potrošačkoj religiji.

U njoj, također, nema mjesta za Isusa. Nema tu ni jaslica, ni priprostih pastira, ni pjesama punih teoloških dubokih poruka... Samo nekakav starac u crvenome s bijelom bradom. Simpatičan. Ali, to nije sadržaj Božića.

Sjećam se jednog od svojih prvih intervjua što sam ga za Božić 1993. godine za Slobodnu Dalmaciju vodio s blagopokojnim zagrebačkim nadbiskupom, kardinalom Franjom Kuharićem. Između ostaloga govorio mi je i ovo:
„Čujem da se sad neki novi naslov hoće na neki način nametnuti takozvani Djed Božićnjak. Znate, ja sam protiv toga. To držim uvredom vjernicima koji znaju što je Božić. Nikakve nam ne trebaju bajke o božićnome blagdanu. A stvarati bajke o nekom Djedu Božićnjaku, to znači jednostavno isprazniti sam sadržaj, istine Božića. A to je protiv vjere.
I kao što su komunisti nastojali isključiti naziv božićnoga blagdana, pa su uvijek govorili o novogodišnjim praznicima i Djedu Mrazu, tako je sada i Djed Božićnjak isto tako bezbožan kao i Djed Mraz. Dakle, mi ne dopuštamo da se folklorizira Božić, da se komercijalizira.
Nažalost, to je danas u svijetu postalo tako, da se tobože silno slavi Božić, već od početka mjeseca prosinca se kite borovi, osvijetlene su ulice, a to je samo reklamna ponuda, što više prodati, što više zaraditi. Jasno, mi ne možemo spriječiti da ljudi kupuju darove i darivaju o Božiću, ali to ne smije biti bitni sadržaj.“

Bitni je sadržaj Božića da otvorimo svoje srce Bogočovjeku, malenome Isusu, i da srca svojih bližnjih ispunimo mirom i radošću što nam je Bog dariva u ove svete dane. S tim mislima, unatoč svemu, želima svima koji budete ovo čitali, Sretan Božić i Blagoslovljenu Novu 2010. godinu.

Autor: Ivan Ugrin

Možda bi bilo dobro ponovo pročitati priču o malom Jurici , koja govori o tome tko je stvarni gospodar naših života danas.

Zapisnici sa sjednica VK Neslanovac

Politika je omiljeno igralište mediokriteta, a mediokriteti ne vole da ih se podsjeća na činjenicu da su upravo ono što jesu – mediokriteti s viškom ambicije.

Mirela Holy