Frontmen Hladnog piva i sve popularniji glumac o nacionalizmu, kriminalu, buntovništvu, izborima, glazbenim planovima...

Mile Kekin, frontmen grupe Hladno pivo i jedan od sve omiljenijih humorističnih glumaca, spada u vrlo rijetke osobe iz svijeta domaće glazbe do čijega se mišljenja drži i kada govori o širim društvenim zbivanjima.

Jeste li donijeli kakve novogodišnje rezolucije za sljedećih deset godina? Pristupate li životu planski ili spontano?
– Po horoskopu sam Jarac i volim razmišljati o budućnosti, nekad i previše. Što nije dobro. A pokušat ću u sljedećih deset godina voditi ljeniji život. Posljednjih godina dogodilo mi se mnogo velikih potresa. Zato ću u sljedećih deset godina nastojati smanjiti svoje stresove, jer potječem iz loze u kojoj je rijetko tko doživio duboku starost, pa ću se i zbog toga truditi da budem malo pažljiviji prema sebi i smireniji.

Mile KekinA kakva su vam očekivanja i želje za društvo, osim da će krenuti u borbu s kriminalom? Kako gledate na ulazak u Europsku uniju?
– Mi smo kao neki opljačkani putnik koji se plaši da ga lopovi opet ne opljačkaju. Ali naši su nas već toliko opljačkali da više ne vjerujem da nas EU može više skinuti do gola i više iskorištavati nego što su nas iskorištavali naši od osamostaljenja.

Na kraju smo desetljeća, zbrajaju se i oduzimaju rezultati. Jeste li zadovoljni kotiranjem Hladnog piva na listama najboljih albuma? Na svima ste negdje pri vrhu.
– Po plodnosti nismo baš rasplodni bikovi, ali rezultatima možemo biti zadovoljni. Devedesete su godine bile najmračnije razdoblje ne samo za Hladno pivo nego općenito, i mislim da su ove nulte godine bile ipak sretnije i uspješnije. Što se benda tiče, mislim da Hladno pivo nikada nije imalo neke velike skokove, iako se nekome može činiti da jest. Mi smo već s prvim albumom postigli uspjeh, osvojili smo Porin, imali smo mnogo koncerata i to je dalje raslo malim koracima. O.K., malo se veći bum dogodio s hit-albumom “Šamar” 2003./2004. godine, poslije toga se nadovezala “Knjiga žalbe” 2007. koja je zacementirala cijelu stvar. Ali sve u svemu, ne mogu reći da nam se uspjeh dogodio preko noći.

Kako tumačite ovo početno desetljeće na svjetskoj glazbenoj sceni?
– Ima jako mnogo dobre nove glazbe. Od novih bendova jako mi se sviđaju Arcade Fire, Kings Of Leon, sviđa mi se kako su se razvijali stari bendovi poput Red Hot Chili Peppersa... Po mome mišljenju, osamdesete su godine u svijetu bile najgore godine u glazbi, a sada su na radiopostajama najzastupljenije zbog nostalgije. Jako cijenim ljude koji se i u zrelim godinama mogu izdići iznad te nostalgije, koji stalno slušaju nove bendove, kojih, hvala bogu, ima.

Kako gledate na širi društveni kontekst u proteklom razdoblju?
– Mislim da je zadnjih desetak godina bilo vrijeme otrežnjenja od nacionalističkog đira koji je furan devedesetih. Mislim da lagano dolazi i do najzatucanijih da se iza mnogih velikih riječi kao što su nacija i vjera često kriju kriminalci koji su u to ime zgrtali bogatstvo i gradili karijere građevinskih poduzetnika.

Je li vam malo muka od svih tih posljednjih afera koje se otkrivaju...
– Ha-ha, mislite da i mene ne uhvate?

Mislim na osvještenje koliko smo bezobzirno pljačkani? I vjerujete li da bi to mogao biti početak kraja tolike drskosti?
– Volio bih da je tako. Ali bojim se da ćemo doći do jedne točke nakon koje se neće smjeti dalje otkrivati tko stoji iza svega. Volio bih da te točke nema, da se ide do kraja, bez obzira na to kako velike zvjerke stajale iza toga. Mladi bi trebali dobiti pouku da se kriminal ne isplati, da prestanemo biti društvo u kojem se ćelave krimose u skupim automobilima predstavlja kao uzore, kao nekakve junake jer su uspjeli prevariti sistem. Ako se to ne promijeni, propast ćemo kao država i narod. Jer kako onda govoriti djeci da trebaju učiti, zbog čega da uče? U čemu je smisao poštenja ako ne bivaju nagrađeni nikakvi etički kodeksi? Zato me strah da se ne stane s istragama. Ne smije biti zastare za pljačke i muljaže.

Pripadate kulturnom ili supkulturnom miljeu, prati vas imidž buntovnika. Ne mislite li da su Hrvati malo premekani u ovoj situaciji, da bi neki drugi narodi puno oštrije kažnjavali i reagirali u istoj situaciji, a volimo se busati u prsa kao da smo strasni, prirodni i da si ne damo smetati.
– To je istina, ali nije tako samo kod nas. Kada smo se nedavno vozili po Makedoniji, pitali smo taksista otkud toliko novih spomenika, od kojih su neki vrlo neukusni, a on je rekao da se Makedoncima može raditi svašta, a oni samo potiho kukaju i nikako da odu dalje od zanovijetanja sebi u bradu. Znači, isto kao i kod nas.

Kako to objašnjavate?
– Narodu koji je iskusio tako velike ratne traume poslije toga se sve nekako čini lakšim. Kada se i ta situacija usporedi s vremenom rata, ljudi kažu: “A dobro, nema se, ali barem smo živi i zdravi. Progurat ćemo i to.” Teška su vremena kod nas postala “way of life”, pa je nemoguće pokrenuti ljude s mjesta. Pogledajte samo onaj fijasko sa sindikalnim štrajkom. Uz to, postoji evidentna kriza oporbe: nedostaje čovjek za kojim će ljudi krenuti.

Mile Kekin, Hladno pivoJe li to razlog što Hladno pivo nije pristalo svirati ni za jednog predsjedničkog kandidata?
– Da, nismo se htjeli uključivati u to, iako su nas zvali s nekoliko strana. Uključili smo se 2000. godine kada je trebalo gurati antivladajuću koaliciju, međutim, sada to nismo željeli. Svi ćemo izaći na izbore i glasovati za svoje favorite, ali ništa više od toga.

Netko je, dakle, ipak vrijedan vašega glasa?
– Izaći ću na izbore čisto da imam pravo prigovarati do sljedećih izbora. Normalno da imam favorita, među kandidatima ima ljudi za koje vjerujem da su, ako ništa drugo, manje loši od drugih. Iako se kod nas nekada šire malodušne spike da su svi oni isti, ipak nisu isti! Postoje vrlo konkretne razlike. Na primjer da nemamo tako “hardcore” konzervativnu vladu mnogi naši mladi parovi ne bi danas morali ići u Sloveniju na umjetnu oplodnju. Nadam se da će i oni konzervativniji parovi bez djece sljedeći put razmisliti koga će zaokružiti. Znam da predsjednik u ovom sustavu ne igra tako značajnu ulogu, ali je bitan ako ni zbog čega drugoga onda zbog medijskog prostora.

A biste li ipak, da se vratim pitanju o buntovništvu, imali razumijevanja za to da narod počne malo agresivnije reagirati na ulicama?
– Imao bih razumijevanja, ali treba paziti da nam se opet ne “dogodi narod”. Ovaj je narod neobrazovan i očajan – idealna kombinacija za manipulaciju, za raznorazne krkane, primose i velike tate.

U proteklom ste razdoblju napravili iskorak u posve novu, uspješnu glumačku karijeru. Došlo je spontano s epizodnom ulogom u “Bitangama i princezama”, postoji li danas već neki planski odnos prema glumi i ulogama koje birate?
– Doista sam u to ušao spontano i spontano to mogu prestati raditi osjetim li da ide u nekom pogrešnom smjeru. Nije mi to egzistencijalna potreba, već mi dođe kao dobar odmor od muziciranja, jer sam u tom poslu već dvadeset godina i nema više puno iznenađenja u cijeloj toj priči od postanka pjesme do promocije albuma. “Bitange” su krenule spontano, jer sam s Goranom Kulenovićem igrao mali nogomet, on je nama režirao spotove, tako da se i to sve razvijalo u malenim koracima kao s bendom. Prvo sam imao jednu rečenicu u cijeloj epizodi, potom malo više i tako dalje. U budućnosti sebe ne vidim kao glumca, jer mislim da u Hrvatskoj ima sasvim dovoljno dobrih glumaca, ali prihvatio bih uloge koje me mogu dovoljno zaintrigirati.

No, doista je malo tako dobrih glumaca u komičnim, “kinky” ili pomaknutim ulogama kakve uglavnom dobivate?
– Ma super je s tim malim ulogama to što je i mala mogućnost da nešto zeznete, a ta vrsta likova može se lako odraditi. No, da dobijem neku ozbiljniju dramsku ulogu, dobro bih razmislio, jer sam radeći s Reneom Bitorajcem i drugim pravim glumcima shvatio koliko prave vježbe i koncentracije stoji iza toga posla.

Razmišljate li o tome da se ne pretvorite u karikaturu i da vaš osnovni posao ne postane ljudima manje važan od toga da se kao starleta pojavljujete u raznim showovima kao neki vaši kolege?
– Razmišljao sam o tome da svaštarenje nosi sa sobom rizik da se čovjek izgubi i da ljudi više ne znaju što je on; je li pisac tekstova, pjevač, glumac, bloger...
No, siguran sam da sve dok će Hladno pivo snimati dobre albume za ljude neće biti nikakve dileme da sam ponajprije pjevač Hladnog piva.

Kad smo već kod toga, planira li Pivo novi album? Možda neko novo solističko iskustvo? Je li vam prvi solo album donio kakve nove spoznaje?
– Pa plan je da do kraja sljedeće godine izdamo novi album. Ideja ima. Radit ćemo polako i izdati ga tek kad svi budemo zadovoljni. Što se tiče solo albuma, zasad nemam nekih planova. Puno sam naučio iz tog solo projekta. I volio bih jednog dana to ponoviti. Uvijek je dobro tu i tamo iskočiti iz tračnica. Niste li vlak, naravno.

Autor: Arsen Oremović

Zapisnici sa sjednica VK Neslanovac

Najbolje bi bilo probuditi se vrlo rano, pa trčati ili voziti bicikl. Zrak rano ujutro je tako svjež i čist. Često uključim budilicu. Ona zvoni, ja ispružim ruku, pritisnem gumb za zaustavljanje i vratim se na spavanje. Toliko o ranom jutru i svježem zraku!

Robert Kubica