Najnovija videoigra obnavlja stereotipe koji sklonost nasilju pripisuju drugima, umjesto sebi.

U svijetu kojem nikad dosta nasilja, stvarnog i zamišljenog, upravo se povela polemika oko nasilne videoigre “Call of duty - Modern Warfare 2”, koja se prodaje bolje nego ijedna dosad. Kao što ste mogli čitati, ubijanje ne bi bilo ništa novo, pa na žalost ni sporno, da ovaj put nije u pitanju i masakr civila.

Suvremeni medijski prostor krcat je nasiljem, od stvarnih vijesti do filmova i videoigara. Klasičan holivudski hit odavno je teško zamisliv bez jurnjave automobilima, pucnjave na svakom koraku pa do sve maštovitijih i sve plastičnije prikazanih grozota. Ako se nekad samo naznačilo da je žrtvi prosvirana lubanja, danas se to mora i zorno vidjeti, tako da krv šiklja u mlazovima.

Zanimljivo je, međutim, da nisu sve kulture tolikom privrežene nasilju u medijima kao ona koja dominira javnim prostorom današnjice - anglosaksonska. Koliko ste, recimo, gledali okrutnih čeških filmova? Malo koji. Uglavnom su duhoviti, šarmantni, “pitomi”. Ali od Londona do Amerike, dakle s prostora odakle se u prošlosti vrlo često silom širilo carstvo i oružjem se nametao svjetski poredak, a nameće se i danas, i u fikciji stalno dolaze nemilosrdni sadržaji. Ubojstva ovakva i onakva, mafija, rat, borba za vlast... I jagma za novcem, kao vječiti smisao svega. Nikakvo čudo što se to onda prelilo i na nove medije, pa i videoigre, u kojima se opet stalno po nekome strijelja. Da stvar bude i licemjerna, Zapad uživa sebe prikazivati kao “dobrog momka”, a istok i razna udaljena područja kao “bad guys”. Eto, i igrica o kojoj se govori prikazuje pravovjernog agenta CIA-e koji se ubacuje među “ruske nacionalističke ekstremiste” i bori se protiv terorizma. Američka imperijalistička politika, odgovorna za nepregledne kolone žrtava nekad i danas, od Vijetnama do Iraka, britanski imperijalisti koji su carstvo izdigli na okrutnoj eksploataciji kolonija i trgovini robljem, kroz masovnu kulturu i zabavu i danas potcjenjuju i sotoniziraju one koji im u tome nisu ni do koljena. Kad im je do komedije, kroz “Borata” će ismijati cijelu jednu naciju i veliku zemlju Kazahstan. Kad im se prohtije horora, oni će u “Hostelu”, kojem će dosnimiti i nastavak, baš u miroljubivu i bezazlenu Slovačku smjestiti grozan hostel u kojem ljudi plaćaju da bi na najstrašnije načine mučili ljude...I onda se na kraju svega “napredni”, “razvijeni” svijet čudi što nasilja ima i u vlastitom bogatom dvorištu toliko da više ne zna kako s njim na kraj. Jer, umjesto da se kroz krvave videoigrice ljudi “ispušu” oni, gle vraga, sve teže postavljaju granicu između fikcije i zbilje, između dopuštenog i nedopuštenog. Tko to misli da će čovjek, koji je sa svih strana okružen nasilnim medijskim slikama, ostati neokrznut? Tko će djetetu objasniti da nasilje nije prihvatljivo, ako po cijele dane ubija svoje virtualne protivnike i biva nagrađeno “pobjedom”? Možda je nova famozna igra povod da se zapitamo kuda nas vodi toliko nasilne zabave. Ali i da se zamislimo moramo li baš u tolikoj mjeri konzumirati sve uvezene sadržaje, čiji je duh često stran našem mentalitetu.

autor: Hrvoje Dečak

Zapisnici sa sjednica VK Neslanovac

Nevolja s našim idealima je što, ako želimo biti na visini svakoga od njih, postajemo osobe s kojima je nemoguće živjeti.

Anthony de Mello