Udba je naša sudba. Krilatica je to koja se godinama provlači na spomen zloglasne jugoslavenske tajne službe, iako je Udba davno preimenovana u Službu državne sigurnosti. Ali Udba i udbaši pojam su koji ostaje.

Zašto je naša sudba? Možda dobro pitanje nakon što je u nas gotovo nezamjetno prošla vijest da je Makedonija postala prva zemlja nastala iz nekadašnje Jugoslavije koja je službeno krenula u lustraciju. Prije nje to su učinile gotovo sve istočnoeuropske zemlje.

Prvu lustraciju provela je Češka još 1991., a zatim je provedena i u Slovačkoj, bivšoj Istočnoj Njemačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, Bugarskoj i Albaniji, a Makedonija je sad najnoviji primjer.

Lustracijski zakon ima i Srbija, ali tamo šepa njegova primjena. Češka se pak odlučila na još jedan korak. U spomen na pad Berlinskog zida objavila je popis od gotovo tisuću bivših špijuna komunističkog režima.

Što je zapravo lustracija? To je najobičnija provjera državnih službenika i drugih osoba iz javnog života na temelju bivših i dostupnih arhiva na moguću suradnju s tajnim službama.

Makedonija je tako zakonom obvezala u prvom valu 250 najviših državnih funkcionara, koji komisiji za lustraciju moraju dostaviti pisane izjave, ovjerene kod javnog bilježnika ili suda, da nisu surađivali s bivšim jugoslavenskim tajnim službama i policijama od 2. kolovoza 1944. do 1991. godine.

Ako se za nekoga utvrdi da je surađivao i da se okoristio tom suradnjom, oduzet će mu se javne funkcije. I u tome je bit lustracije. Nije ona sredstvo da se sad nekoga sudski goni, osuđuje i zatvara.

Ona je u prvom redu način da se takvi ljudi javno moralno prokažu kao osobe koje nisu dostojne javnih funkcija. Lustracija je moralna i vrijednosna osuda. Tim ljudima nitko ne brani da mogu raditi bilo što u životu, mogu raditi što god žele, ali ne mogu više obnašati nijednu javnu dužnost.

Makedonci su jasni, oni žele ući u NATO i EU očišćeni od natruha prošlosti, jer demokracija ne bi trebala trpjeti da netko i dalje bude državni i javni dužnosnik, a da je u totalitarnom režimu bio špijun tajne policije, i da se time još i okoristio.

U Hrvatskoj se godinama vodi žučljiva rasprava o lustraciju, ali samo na tome i ostane.

Franjo Tuđman početkom 90-ih čak je bio i spreman za nju, i voljan, ali onda je popustio pod pritiskom, kako rata i agresije, kad ne bi bilo dobro dijeliti narod, ali možda još i više zbog njegovih nekih bliskih suradnika koji bi se odmah našli na udaru lustracije. Možda čak i sam Tuđman?

Za srpski samostalni tjednik “Novosti” Dušan Bilandžić je nedavno izjavio da je lustracija “plod žestokih sukoba među zemljama bivše SFRJ” te da se “revanšističke snage sada žele osvetiti”.

Josip Boljkovac, koji je nakon rata jedno vrijeme radio u Udbi kao njezin službenik, u istom je listu naveo “da su tajne policije radile težak i zahtjevan posao na zaštiti tada zajedničke države” i nastavio: “Radili smo isto ono što su i prije nas radile tajne službe i što danas rade sve tajne službe na svijetu, uključujući i Hrvatsku.”

Nije, međutim, poznato da je hrvatska tajna služba organizirala i jedno ubojstvo, a na sudu je dokazano da je jugoslavenska tajna policija organizirala ne jedno, nego nekoliko desetaka ubojstava, i tko zna što još ne. Naravno, od nekoga tko je radio nekad u Udbi ne treba ni očekivati drugačiji odgovor. Ali je simptomatičan.

Lustracija i ne smije biti sredstvo za obračun s nekim, ni lijevih ni desnih. Lustracija bi trebala biti samo još jedna potvrda da Hrvatska teži izgradnji demokratskog društva i da želi posve raskrstiti s komunističkom prošlošću. Otpori su, međutim, preveliki, baš zbog ljudi koji bi se prvi našli na udaru lustracije, i to u svim strankama, i na svim položajima. To je naša sudba.

Autor:  Zvonimir Despot, Večernji list

Zapisnici sa sjednica VK Neslanovac

Hrvatski su političari, uz samo nekoliko iznimaka, tek trećerazredni komprimiseri, koji ne znaju gotovo ništa o sadržaju svoga posla.

Davor Butković