U današnje vrijeme velik dio pojedinaca hrvatskog naroda vidi probleme unutar društva, međutim umjesto da poduzmu nešto po pitanju problema, nezadovoljstvo izražavaju putem društvenih mreža. Svoje kritičko razmišljanje pretvaraju u pregovaranje umjesto u uočljive i bitne promjene. Stoga se nedostatak protesta vidno odražava na način funkcioniranja sveukupnog društva.
Velika je razlika između protesta održavanih u RH i u ostatku svijeta. Ono po čemu se ulični prosvjedi u Hrvatskoj bitno razlikuju od onih u drugim državama ili dijelovima Europe jest činjenica da Hrvati ne prosvjeduju „na veliko“, te ne prosvjeduju zbog velikih političkih tema poput korupcije, iseljavanja i niskih primanja.
Za usporedbu, s jedne strane možemo navesti današnje stanje unutar SAD-a gdje mnoštvo ljudi zahtijeva određena politička prava i socijalne promjene. Za primjer se može uzeti ponovno prebrojavanje glasova na izborima i borbu za bolji položaj afroamerikanaca ili drugih zajednica u društvu.
S druge strane, na internetskim portalima u RH možemo pronaći veliku količinu kritika te negativnih i vulgarnih komentara upućenih vlastima pomoću kojeg se iskazuje nezadovoljstvo i loš životni standard. Ako pogledamo unatrag nekoliko godina u RH, ipak možemo navesti malu količinu bitnih prosvjeda. Ne tako davno u Zagrebu je održan prosvjed prosvjetnih radnika (učitelji, profesori, sveučilišni profesori…) koji je okupio veliki broj sudionika. Unatoč podužem periodu ne održavanja fizičke nastave eventualno je postignut kompromis čime su neki od uvjeta bili zadovoljeni. Usprkos tomu, samo godinu nakon javio se isti problem, gdje su prosvjetni radnici došli s istim zahtjevima o povišici te su opet prijetili štrajkom. Sama situacija međutim nije se razvila do kraja jer su obrazovni sindikati tipično išli linijom manjeg otpora te prihvatili puno lošiju ponudu vlade od tražene. Spomenuta situacija je stoga savršen prikaz kako je štrajk koji je održan prije skoro dvije godina velika iznimka te kako se neće ponoviti još dugo vremena. Nadalje, problem leži u činjenici da u pravilu građani RH smatraju da se čak ni prosvjedima ne mogu postići značajne i dugotrajne promjene koje bi dovele do ugodnijeg i kvalitetnijeg života u državi. Jedan od dokaza nezadovoljstva hrvatskih građana u društvu je količina mladih ljudi koji se iseljavaju nakon završenih fakulteta. Posao im nije zagarantiran, a čak i kada je, uvjeti su često ponižavajući. Iz tih razloga na hrvatskoj burzi se nalazi mnoštvo nezaposlenih građana s diplomama s fakulteta ili akademija. Jednako tako, bez posla je i velik broj osoba koja ima diplomu prvog stupnja fakulteta, stručnog studija ili visoke škole. To nas dovodi do podatka da je u posljednjih pet godina Hrvatsku napustio prvlik broj ljudi.
Naime nijedan protest nije održan kako bi mlade ljude pokušali zaustaviti od odlaska iz države, iz prethodno spomenutog razloga da ljudi većinom ne vjeruju kako se prosvjedima mogu promijeniti politike i politika u Hrvatskoj. Vlasti nemaju nikakav poticaj od građana da pokušaju zaustaviti taj proces te nas to dovodi do sve manjeg broja mladog stanovništva u čijim rukama bi trebala ležati budućnost Hrvatske.
Autor: Nera Mihačić
