Među najdubljim slatkoćama koje može doživjeti ljudski duh jest – slatkoća istine. Život u laži drži nas trajno u osjećaju bljutavosti. Naoko sve izgleda dobro i uredu, ali se ispod toga ne osjeća slatkoća i zadovoljstvo nego gorčina i tjeskoba. Naša sreća izvire iz dubine, iz krajnje istine, iz istine koja seže do pradubine postojanja, iz sveobuhvatnog smisla, iz Boga-Istine. Bog je istina! Tražiti Boga ujedno je i traženje istine. Tražiti Boga znači ne zaustaviti se na površini osjećaja i događaja. Ići dublje! Ići dalje! Ići do kraja! Kaotičnost je na površini, a red u dubini. Ne obratno!
Na tom putu najdragocjenija su nam pomoć proroci. Proroci su ljudi objave. Njima je objavljena istina. Proroci nisu ljudi budućnosti nego sadašnjosti. Oni su ljudi sadašnje istine koja seže do vječnosti.
U dodiru s vječnošću dodiruju i budućnost. Oni su primili ono što mi tražimo. Oni nam navještaju ono što trebamo čuti. Prislonimo sada uho uz riječi jednog „malog“ izraelskog proroka – Amosa. Treba ga ponizno slušati. Prorok je šifra. On govori toliko jako da blještavilo njegovih riječi ne dopušta dokono promatranje. Njegove riječi žare. One pale njega i one koji ga slušaju. Svi su proroci izgorjeli u žaru svojih riječi. Zemlja ih nije mogla podnositi. Bljutavi životi njihovih suvremenika (i naši) obrušili su se na njih. Slušati Amosa znači odmah, na prvu, dopustiti da se dogodi nama ono što se dogodilo njemu, dopustiti da nas istina koja se u njemu objavljuje zarije u naše kosti i iscijedi iz njih svu našu učmalost.
Amos je bio stočar i uzgajatelj divljih smokava. Izrael i Juda su se usalili u proždiranju siromaha i bludničenju s ropkinjama (otac i sin su silovali svoju ropkinju). Zaboravili su Boga i njegove svete riječi. Derali su se na svojim blagdanima, ne mareći za volju Božju. Zanimalo ih je samo njihovo salo, vanjština njihovih ceremonija i međusobno laskanje. Upriličili su se okolnim narodima i štovali lažne bogove. Umnažali su žrtvenike da bi više griješili i klali siromahe. Okolni narodi su se gazili u međusobnom nasilju. Izrael ih je prezirao, a po ničem nije bio bolji od njih. Amos je živio u Tekoi, mjestancu devet kilometara ispod Betlehema. Dok je zarezivao divlje smokve čuo je u sebi prodoran Glas. Glas mu je govorio da govori! Napustio je posao i stavio se na put u sjeverno kraljevstvo. Kad je stigao do centara moći stao je vikati: „Tražite Jahvu, svi skromni na zemlji! Tražite Ga dok se može naći! Volju Božju tražite! Njegove naume! Propast je i klanje u izležavanju po ležaljkama i nemaru za lom svoga naroda.!
Amasja, službeni prorok, se usprotivio i stao ušutkivati Amosa. Ali Amosova britka riječ rezala je srca ugojenih i usaljenih. Kao uzgajivač divljih smokava radio je neobičan posao. Crkveni oci tumače da je zarezivao sikomore pred samo branje. Sikomore su bile bljutave i nisu vrijedile ničemu. Kada ih se zareže nekoliko dana prije branja, u kratkom se roku promjene u slatke i sočne plodove. Zahvaljujući rezu bljutavost se preobrazi u slatkoću. Papa Benedikt XVI. kaže da je to uloga kršćanskog (proročkog) navještaja. On se urezuje u pogansku bljutavost i preobražava je u kršćansku slatkoću.
Istina je u nama. Slatkoća je unutra, u mogućnosti. Naš je život bljutav. Kada se u njega zareže proročki navještaj, navještaj koji nas otvara za Boga i dubinu našeg bića, u nama se naš isti život pretvara, preobražuje u nešto neslućeno, zadivljujuće. Srž navještaja je Kristov Križ. Križ (naš, svakodnevni) reže našu egzistenciju i izvlači iz nje ono najbolje. Po Križu se otvaramo Duhu Svetom, a Duh Sveti unosi Krista u naš konkretni život.
Primimo usađenu Riječ. Vjerujmo u Objavu! Pustimo se rezati navještajem Evanđelja. Ne gonimo Amosa iz svoje sredine. Ne branimo svoju ležaljku. Ne suobličujmo se ovom svijetu nego se preobražujmo promjenom svoje pameti. Istina postoji! Istina je Bog! Vjerujem! Credo!
