Riječ Božja je neograničena. Njezin dijamantni sjaj odsjeva uvijek novom bojom kako se oko nje svijet mijenja. Današnji svijet „omogućuje“ Riječi Božjoj novi govor. Tako je uvijek bilo u povijesti. Na našem su se govornom području pojavile knjige koje govore kako je Krist u raznim povijesnim epohama različito shvaćan, u rasponu od Pantokratora do djeteta cvijeća (Isus kroz stoljeća). Svaki povijesni pomak povratno lomi Riječ Božju u novom kutu gledanja.
Ako danas, kada je znanost na vrhuncu, a priroda u svom „hiru“ uništava na stotine tisuća ljudi, otvorimo neke „stare“ stranice Svetog Pisma, i usmjerimo ih, poput reflektora, na najnovije događaje, zasigurno možemo dobiti dublje uvide na same te stranice, ali i dublji pogled u današnje povijesne događaje. Uzmimo knjigu Izlaska.
Na početku knjige Izlaska se govori o novom faraonu koji nije poznavao Josipa. Hebreji su trpjeli u strašnom ropstvu. Faraon je bio bog. Mogao je, ljudski govoreći, sve, i činio je svašta. Hebreje je sveo na razinu teglećih životinja. Ali to je bilo mrsko u Božjim očima. Bog je dao obećanje Abrahamu i njegovu potomstvu da će se njime blagoslivljati sva plemena zemlje. Blagoslov je u Pismu uvijek vezan uz život. Po Abrahamu će svi narodi dobiti svjetlo vjere i s njom smisao osobnog života i smisao povijesti. Planu se Božjem suprotstavlja faraon. On se drži za boga i ne priznaje Boga iznad sebe. Preko Mojsija se događa borba čovjeka-boga i pravoga Boga.
Faraon je čovjek-svemoć. Srce mu je tvrdo i hladno. Popustit će tek ako osobno iskusi da nije Bog. Zato pravi Bog, Jahve, Onaj Koji Jest, mora poduzeti niz čina koji će djelovati na tvrdo faraonovo srce. Svi dobro znamo da je faraonovo srce ostalo tvrdo na svih devet „zala“ koja su zadesila njegov narod. Tumači Izlaska vide u tim „zlima“ prirodne kataklizme koje su u nekom nizu zahvaćale Egipat. Sveti pisac ih u proročkoj viziji vidi kao dokaze da je Jahve iznad faraona. Gledajući, i bez biblijske egzegeze, svaka prirodna kataklizma (tsunami) sve ljude ostavlja zaprepaštene zbog svoje nemoći.
I danas smo zaprepašteni silinom prirodnih poremećaja kojima nemamo nikakvog izgleda doći na kraj (globalno zatopljenje ili zahladnjenje). To nas može baciti u obeshrabrenje, ili nas, u svjetlu Božje Riječi, može pozvati na obraćenje. Preočito je da se mnogi poremećaji u prirodi događaju jer se čovjek digao iznad Boga, postao je čovjek-svemoć. Znanost je postala jedina savjetnica čovjeka-faraona. Znanstvenici igraju ulogu faraonovih vračara, koji imitiraju sve ono što Mojsije izvodi Božjim štapom. Moderni čovjek-faraon ima podršku širokih masa jer vlada preko straha da će njegov pad biti pad svih ljudi. Ako izgubimo „svemoćnu“ znanost, i ako ona, i samo ona, ne vlada svim područjima života, po čovjeku-faraonu, ostaje nam samo propast. Zbog toga se mora odbaciti Abrahamov narod, narod koji nosi vjeru, Crkva. Razum-bog, avet koja se pojavila za francuske revolucije, drži u čvrstom ropstvu sve one koji navještaju Boga vjere. I ne popušta. Hladnim srcem odbija sve što Mojsije (Papa) predlaže.
Velike prirodne kataklizme ipak nešto govore ljudima i samom čovjeku-faraonu. Već je na pomolu i deseto „zlo“. Čuje se plač djece. Anđeo zatornik dira kolijevke vladajuće kaste zvane „samo-razum“. Zbroj svih zala modernog vremena jasno govore da treba pustiti na slobodu Abrahamovu djecu, djecu vjere. Vjera je jedina kadra otvoriti more smrti u kojem čovječanstvo živi. Vjera ne isključuje razum nego ga „lomi“ i tako diže na višu razinu (Benedikt XVI.). U vjeri se integrira priroda i čovjek. Obadvoje su stvorenja. Obadvoje su upućeno na Stvoritelja. Stvoritelj je jedan. Ne vlada razum prirodom. Razum može samo vladati unutar prirode, ali u mjeri koju mu je odredio Stvoritelj. Van te mjere razum postaje negacija samog sebe. On uništava vezu s onim gore i s onim dolje. Udaljava se od Boga, od Njegova Duha, i uništava niže vrste.
Obraćenje je na grčkom metanoia. Prevodimo ga kao: promjena mišljenja. M. Mandac, u knjizi o Ćirilu Jeruzalemskom, predlaže da čitamo kao mišljenje-iznad, ili mišljenje-iza. Obraćenje je dizanje uma (iznad) i puštanje Bogu da nam kaže punu istinu o nama i svijetu u rasponu većem (iza) od našeg shvaćena i našeg uma. Samim svojim razumom zahvaćamo samo dio stvarnosti, a ako se odijelimo od Logosa, i ono što shvaćamo, razumijemo u protivnosti s Logosom i u protivnosti nama samima.
Prislanjanje Riječi Božje iz knjige Izlaska uz današnju povijest i sve prečudne događaje u prirodi i društvu, poziv je na obraćenje. Djeci Abrahamovoj, kršćanima, katolicima, to je poziv da se potpuno oslone na Boga i na osloboditeljsku riječ Mojsija-Crkve, a onima koji vladaju na svim razinama da priznaju svoju nemoć i svoj promašaj i smekšaju svoje ledeno srce pred patnjama svih koji besmisleno grade njihove piramide-grobnice. Razum je potreban vjere (vjera i razum – Ivan Pavao II). Naša istina potrebna je apsolutne Isitne, naša zemlja potrebna je Obećane zemlje (Neba), naš je život potreban života vječnoga, naša je ljudska narav potrebna Boga i božanske naravi.
