Marija Bogorodica nije božica. Ona je obično stvorenje. Tu činjenicu naši propovjednici ponekad ističu, zasigurno s pravom. Onomu tko gleda „izvana“ ponekad se može učiniti da mi katolici Mariju dižemo do neslućenih visina, do samog božanstva. Međutim, svaki katolik dobro zna da je ona „obična žena“. Ona je to sama dobro znala, bolje od ikoga.

Stvarno stanje je potpuno drukčije nego se čini na prvi mah. U stvarnosti se svi ljudi, osim Marije, uglavnom, smatraju bogovima. Jedina Ona se nikada nije držala bogom. Ona je začeta bez istočnog grijeha. Što je srž istočnog grijeha? Srž je u varci koju je zmija, đavao, stavio u srce Evi da će biti bog: „Ne, nećete umrijeti! Nego zna Bog: onoga dana kad budete od njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.“

Eva je pojela plod sa stabla i dala svom mužu. Povjerovali su u varku da će biti bogovi i ostali su u toj varci. Sada svi ljudi nose u svom tijelu varku da su bogovi ili da bi trebali biti bogovi. Svi se rađamo s istočnim grijehom i svi nosimo njegove posljedice. Po čemu možemo znati da smo posjednici te varke? Sada nitko ne prihvaća da će umrijeti (đavao je rekao: nećete umrijeti). Samo Bog je besmrtan. Nitko ne prihvaća bolest i starost. Sva stvorenja, biljke i životnije, obolijevaju i stare, samo čovjek ne prihvaća tu „prirodnu“ činjenicu. Zašto, jer misli da toga ne bi trebalo biti. Bolesti i starosti nema u Bogu, a u stvorenju je to naravno. Nitko od nas ne prihvaća da nije čašćen i poštovan, da ga se ne voli, sluša itd., a to su čini koje treba svatko iskazivati Bogu. Sigurno, i stvorenjima, jednim dijelom, ali ne u mjeri koju svaki čovjek zahtjeva. Mi zahtijevamo puno više nego što nama pripada. Mi idemo do diktatorskih razina. Kad nas netko ne poštuje i ne sluša, neodoljivo nam se nameće potreba da takvog uklonimo (makar iz svoje sredine). Boga (mene) se mora slušati!

Zašto Adam i Eva nisu mogli ostati u Edenu? Nije moguće da postoji više bogova. Bog je samo jedan. Oni su ušli u nepodnošljivu dimenziju. Sam Bog bi im trebao iskazivati štovanje. To je nemoguće. Oni su njegova stvorenja, a ne On njihova. Njemu pripada štovanje i klanjanje, a ne njima. Oni su njegova ljubljena stvorenja i On u ljubavi šeta s njima za dnevnog povjetarca i podlaže im sve pod njihove noge. On je Bog-ljubav koji u ljubavi stvara čovjeka i ženu i daje im mogućnost da u slobodi ljube i budu slični njemu.

Htjeli mi priznati ili ne, činjenica je da se trenutno na svijetu vrti oko 6 milijardi bogova, većih ili manjih. To smo mi, bogovi koji to nismo. Marija kaže da Bog ruši u podzemlje one koji žive u „umišljenoj oholosti“, a da „uzvisuje neznatne“. Ona je do kraja bila svjesna svoje neznatnosti. Do kraja je bila stvorenje, svjesna da je stvorenje. Živjela je kao potpuno ljubljeno stvorenje Božje i kao ljubljena kćer Božja. Ona se držala službenicom i bila je službenica koja nije čeznula da bude gospodaricom. Jedina je živjela svoju istinsku dimenziju žene i zbog toga bila uzdignuta u Eden, u nebo. Po Evi su nam vrata raja bilo zatvorena, a po Bogorodici Mariji, širom otvorena. Budući da se držala smo stvorenjem, samo ženom (ne ženom-bogom) jedina je bila kadra primiti Boga u sebe. Nije bilo moguće da Bog dođe u nekog krivog boga, neku krivu božicu. Bog je istina i primjereni su mu samo čini u skladu s istinom. Nema više bogova.

Đavolski je trijumf u uspjehu da čovjeka uvjeri da je bog. On sam živi u toj varci. Ta ga varka goni da svrgne Boga. Ako je đavao bog, onda Bog ne bi smio biti Bog. Sartre je govorio: moja sloboda isključuje Boga. Ja sam slobodan, Boga nema! Ateizma je logičan za onog tko sebe drži bogom. Za čovjeka-boga sve je prijetnja. Stoga on sve želi uskladiti prema sebi. Bog je stvorio ovakav svijet, pa je „logično“ da čovjek-bog stvara svoj (novi divni) svijet. Stoga je svijet nalik Olimpu. Na njemu se bore bogovi. Svaki bog (čovjek) želi biti apsolutan. Da bi bio apsolutan, mora ubiti ili umanjiti drugog boga. Eto izvora svih nasilja. Otud ratovi. Otud preljubi, ocrnjivanja. Otud carstvo đavla. Otud izrabljivanje čovjeka po čovjeku, kako su govorili marksisti.

Marija nam pokazuje izlaz iz ovosvjetskog začaranog kruga. Izlaz je u poniznosti, smatranju sebe neznatnim. Taj stav privlači, kako kažu crkveni oci, dolazak Boga u nas. Kad dođe Bog u nas i prošeta u nama za dnevnog povjetarca, kao prijatelj s prijateljem, sve ulazi u normalnu dimenziju. I mi se uzdižemo. Postajemo slični Njemu, tj. postajemo ljubav. Osjećamo se kao ljubljena stvorenja i djeca Božja. Nemamo potrebu više istiskivati drugoga. Sada želimo ljubiti drugoga. U kući Božjoj ima mnogo stanova. Mi se pobožanstvenjujemo. Marija je to pobožanstvenjenje već postigla. Ne čini li se stoga nekima kao da je ona neka božica?

Možda je korisno svako jutro, s Marijom, reći sam sebi: Nisam bog!