In nihil ab nihilo quam cito recidimus. – Kako samo brzo tonemo iz ništavila u ništavilo. Papa Benedikt XVI. u pismu Spe salvi – U nadi spašeni, govori kako se kršćanstvo na samom početku susrelo s ljudima i kulturom bez nade. Stari su se bogovi ispraznili. Ostavili su ljude na milost i nemilost prirodnim silama. Sve je bilo golo. Filozofija je bila zatvorena u uski krug skeptika. Bogu filozofa se nije moglo moliti. Uostalom, kao i danas. Tako su se ljudi obrušavali iz ništavila u ništavilo. Kao ništa, zbog ničega, padali su u ništa. U devetnaestom stoljeću jedan se Schopenhauerov učenik objesio gurnuvši nogama stup knjiga na koje se podupro dok je privezivao omču. Sve ideje ovog svijeta nisu kadre istrgnuti čovjeka iz beznađa. Nada ne dolazi od nas. Ona dolazi k nama.

Ona nije plod naših uzavrelih želja. Nju nam ne mogu dati sva otkrića s područja prirodnih znanosti. Priroda je manja od čovjeka. Priroda je pod čovjekovim nogama. On se s njom igra. Čovjek je poput božanstva koje se sa svim slobodno poigrava. Uzima i ostavlja što želi. Umnaža i guši. Priroda je pred čovjekom kao ništa. Ništavilo je njemu i praznina. I drugi su nam ljudi tek suputnici. Niti jedan čovjek nije put. Svaki je vođa zavodnik. Svaki vodi k sebi. Cilj je on ili nešto njegovo. A i to je još veće ništavilo i beznađe. Još veći mrak. Sjetimo se velikih vođa dvadesetog stoljeća. Svi su skončali izluđeni samima sobom i svojih strahovima. Pojela ih je vlastita nestvarna veličina. Bili su blizu druge strane nade. Bili su utjelovljenje beznađa. Vodili su u smrt. Dozivali su smrt i ona je jedina „spašavala“. Izronili su iz ništavila i obrušili se ništavilo.

Mračna vrata beznađa. Tko će ih otvoriti? Tko će nam donijeti Život? Tko će biti Put? Tko je Istina? Tko će nam sadašnji trenutak učiniti potpuno osmišljenim i ispunjenim? Tko će nam otvoriti mračna vrata vremena? Papa kaže da to čini kršćanska radosna vijest. Evanđelje. Ne informacija nego performacija. Učinkovita vijest. Živa djelotvornost koja prodire u naš život i preobražava ga. Daje nam novi život. Evanđelje je snaga za sve one koji vjeruju i nadaju se. Evanđelje je sam Krist. Naša Nada. Bog. Nada ne može biti nešto niže od Boga. Sve niže je preslabo. Čovjek je toliko uzvišen da ga ništa manje ne zadovoljava. Ne ispunja. Samo Bog. Samo Bog koji djeluje u našim životima. Samo Bog koji se iskazuje u posvemašnjoj ljubavi. Nada je Križ. Nada je Duh Sveti kojeg se dobiva po vjeri i krštenju. Nada je Otac čiji sam ja ljubljeni sin ili ljubljena kćer. Papa kaže: „Prispjeti spoznanju Boga – pravoga Boga – eto to znači primiti nadu.“

Primjer Jozefine Bakhite iz Afrike. Rođena je 1869., u Darfuru, u Sudanu. Kada je imala devet godina, oteli su je trgovci robljem. Pretukli je do krvi i pet puta preprodavali na sudanskom tržištu. Naposljetku je bila sluškinja kod majke i žene nekog generala i ondje je svakog dana bila bičevana do krvi. Od tog su joj bičevanja ostala na tijelu 144 ožiljka. Na kraju ju je kupio jedan talijanski trgovac za konzula Callista Legnanija, koji je, zbog prodora mahdista, vratio u Italiju. Tu je, nakon tako strašnih „gospodara“ u čijem je vlasništvu do tada bila, Bakhita upoznala potpuno drukčijeg „gospodara“ – Boga živoga, Boga Isusa Krista. Drukčijeg gospodara. Gospodara nad svim gospodarima. Gospodara koji služi i ljubi. Upoznala je Onog tko je ljubi do kraja. Bila je upoznata, ljubljena i iščekivana. Ljubio ju je Onaj koji je bio i sam mučen. Nije mučio. Sada ima nadu. Ne neku privremenu i slabašnu nadu. Ima veliku nadu: konačno sam ljubljena i što god da se dogodilo – ta me Ljubav čeka. I tako je moj život dobar. Po spoznaji te nade ona je bila „otkupljena“, nije se više osjećala ropkinjom, već slobodnom kćeri Božjom. Ispunilo se ono što je Pavao rekao Efežanima: bili su bez nade jer su bili bez Boga. Jozefina je položila zavjete i po cijeloj Italiji drugima naviještala tu Nadu. Nadu, koja se u njoj rodila i „otkupila“ je, nije mogla zadržati za sebe; ta je nada morala doprijeti do mnogih, do svih ljudi.

Zapisnici sa sjednica VK Neslanovac

Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u čovjeku, a nered u čovjeku je posljedica nereda u sredini i stanju te sredine.

Mirislav Krleža