Zanimljivo je usporedno čitati dvije knjige: roman pokojnog Albeta Camusa, Stranac, i raspravu profesora Ante Mateljana, Milost (nedavno objavljena u Splitu). Camus piše u prvom licu. Stranac (ili bolje prevesti: Tuđinac) je čovjek s kojeg je potpuno sastrugana milost. On je goli ja. Taj ja je bez ikakvih odnosa s ti i s mi. Boga ne traži niti od njega bježi. On jednostavno postoji bez Boga i mimo Boga. Za njega Boga nema. Ljudi pored njega također za njega ne postoje. Oni su tu za sebe i samo za sebe, kao što je i on samo biće za sebe. Majku je smjestio u ubožnicu. Kada je umrla došao je na sprovod, ali je prespavao noćno bdijenje uz lijes. Lica joj nije imao potrebu vidjeti. S majčinog sprovoda se sjeća samo mučne vrućine i znoja. Sutradan je s Marijom, djevojkom koja je nekoć radila s njim, otišao u kino pogledati komediju. Kada ga Marija pita da li je voli, jednostavno odgovara da je ne voli. Kada ga traži da je oženi, on pristaje, ali bez ikakvog razloga. Ubija čovjeka (kojeg prvi put susreće)jer mu je sunce u odsjaju zabljesnulo u oči. Nakon jednog hitca, koji je bio dovoljan, u leš još, bez razloga, ispaljuje četiri metka. Nema kajanja. Čemu kajanje? Boga nema.
Mateljan, u knjizi Milost, stavlja naglasak na milost Božju kao odnos. Milost nije nešto uliveno u nas poput tekućine u neku posudu, nego kapacitet, sposobnost uspostavljanja odnosa s Bogom i s bližnjima. Istočnim smo grijehom temeljno izgubili tu sposobnost. Bog nam je dalek i nestvaran, a bližnji tuđinci. Milost je izabranje. Bog nas izabire između svih ostalih ljudi i zove po imenu. Nismo bezlični anonimusi. Nismo neki tamo, bića bez lica, nego osobe, od Boga ljubljene, koje On želi usrećiti. Milost je privlačna ljubav koja nas uranja u jedinstvo s Kristom (Krštenje uranjanjem je prevažno, jer nismo poliveni Kristom nego smo uronjeni u Krista). Milost od nas čini sinove Božje. Židov nikad ne počinje molitvu s Oče, a musliman se grozi na tu pomisao jer smo od Boga beskrajno udaljeni. Kršćanin po milosti može Boga zvati Abba, tatice. To je nevjerojatno. Moramo stvarno reći da se usuđujemo zvati ga Ocem. A usuđujemo se jer nas Duh Sveti diže na tu razinu, diže, po milosti, k Ocu. On nas čini dionicima božanske naravi. To naše dizanje i Božje spuštanje još se bolje vidi u činjenici da postajemo, po milosti, prijatelji Božji.
Aristotel, a s njim svi veliki Grci, držali su, što je istina, da se ne može biti prijatelj s bogovima. Nema ni prijateljstva između gospodara i sluge. Općenito, prijateljstvo je nemoguće s onima koji su na različitim razinama. Uvjet za prijateljstvo je jednakost. Kako onda kršćanin može biti prijatelj Božji? Bog može biti naš prijatelj (Više vas ne zovem slugama, vas sam nazvao prijateljima …) jer je postao čovjek. A mi možemo biti njegovi prijatelji jer smo postali, po krštenju (uranjanje je prevažno) djeca Božja, sinovi u Sinu, braća Kristova (Reci mojoj braći …). Nismo više tuđinci. Milost nas čini ukućanima Božjim. Svi nam ljudi postaju blizi. Sa svima smo ukućani, domaći. Duh Sveti nas ujedinjuje sa sudbinom svih ljudi. Po milosti drugi nam postaje po važnosti ispred nas. Pavao, danas je blagdan njegova obraćenja, kaže da je svima postao sve. Duh Sveti, božansko Mi (Mühlen), stavlja nas u mi sa svim ljudima. Mi je jače od mog ja. Moje ja postoji i ne rastapa se u neko bezlično mi, ali ono postoji za druge, za mi (Ne živim više za sebe nego za Onoga koji je umro i uskrsnuo za mene …). Milost Božja nas čini sličnima Sv. Trojici. Bog je Ja i Bog je Mi. Trojstvo je otvoreno za nas, po milosti, i mi smo otvoreni za Trojstvo i za svu braću i sestre.
Vratimo se na čas Strancu. Na kraju romana, pred smaknuće, jer je osuđen na giljotinu zbog ubojstva Arapina, Stranca je posjetio ispovjednik. Normalno, Stranac ga je hladno odbio. Svećenik se udaljio s „očima punim suza“. Milost je odbijena. Stranac umire bez nade i potrebe za nadom. Ne pripada nikomu niti itko pripada njemu. Jedino što želi jesu „povici mržnje“ pri njegovu smaknuću. Golo ja, ja bez sile odozgo, bez odjeće milosti, bez pogleda na nebeski Jeruzalem, bez blizine s Prijateljem, bez Oca i bez majke Crkve, rasplinjuje se u zvuku „povike mržnje“.
Možda je Camus ipak nadu stavio u pretposljednji događaj, u svećenikove oči „pune suza“? Završimo citatima iz Mateljanove knjige o milosti kao ljubavi, kao navještaju koji svladava 'poviku mržnje':
„Ljubav je 'božanska' jer dolazi od Boga i sjedinjuje nas s Bogom i, po tom postupnom sjedinjenju, preobražava nas u jedno 'mi' koje nadilazi naše podjele i daje da postanemo jedno, sve dok, na kraju, Bog ne bude 'sve u svemu'“. (Benedikt XVI)
„Kad bi se smisao života doista mogao izraziti jednom jedinom riječju, onda bi to bila riječ LJUBAV. (…) Ljudska ljubav uvijek u sebi sadrži zahtjev za vječnošću. Ljubav je proturječna smrti … Ljubav je u početku obećanje, a stvarna postaje istom kad je obavije vječnost. (…) Kad nekome kažemo 'volim te', to znači: odbijam prihvatiti tvoju smrt, prosvjedujem protiv smrti. (…) Ljubav je, gledajući ljudski, doista ono što očekujemo, ono čemu težimo. A po samim svojim razmjerima ona obuhvaća čekanje Boga.“ (J. Ratzinger – Benedikt XVI.
