Vittorio Messori poznat je na našem govornom području po dvije knjige razgovara s dvojicom posljednjih papa: Prijeći prag nade (Ivan Pavao II.) i Razgovor o vjeri (Benedikt XVI., kao pročelnik Zbora za nauk vjere). Njegova je najčitanija knjiga Pretpostavka o Isusu, a i ostale mnogobrojne knjige naširoko su čitane i komentirane. Messori je obraćenik s ateizma i agnosticizma na katoličku vjeru. Odrastao je u libertinskoj torinskoj obitelji i obratio se čitajući Evanđelja za dugih besanih noćiju. Omiljeni su mu autori Pascal i Guitton. Katolička vjera je najlogičnija i najdivnija sinteza između znanosti i vjere, povijesti i trenutačnosti, realnosti i imaginarnosti, individualnosti i komunitarnosti, posebnosti i općenitosti. Takva mu sinteza omogućuje da oštrim perom razrezuje tumorne rane modernog mišljenja i življenja i da razbija današnje začarane krugove.
U knjizi Katolički trgovački centar, koja je nedavno izišla u nizu knjiga u kojima cjelokupnu povijest čovječanstva promatra na drukčiji način nego je opisana u enciklopedijama (nakon francuske revolucije) i školskim udžbenicima, Messori donosi jednu malu zgodu sa šetnje s psićem. Kućna prijateljica im je donijela psića sa zamolbom da ga pričuvaju dok se ona ne vrati s odmora. Jedne večeri je dopalo Vittorija da s njim prošeta. Psić je bio živkast i zanimljiv. Vodio ga je na konopcu. Pucci, tako mu je ime, je neprestano imao svoju putanju a Vittorio svoju. Vittorio je znao da treba napraviti tu šetnju. Izabrao je pravac i dužinu šetnje i mirno je obavljao svoj zadatak. Pucci je živio u drukčijem svijetu. On je spuštane glave stalno „snifao“. Čas se zaustavljao kod stabala, čas njušio po auto-gumama, čas se zalijetao naprijed, privučen tko zna čim, a čas se zaustavljao i trebalo ga je povlačiti i odjeljivati od neke stvarnosti samo njemu znane. Kad je došao kući, Messoriju su navrijele ove misli: „Postoji čitav svijet koji mi dvonošci svojim osjetilima ne možemo zahvatiti, a koji je evidentan životinjama. Nesposobni smo prodrijeti u sistem znakova koji nas okružuju; a ako ih nekako i dohvatimo, nemoguće nam ih je dešifrirati, što je jednom psiću sasvim razumljiv govor.“ Vjernik je čovjek svjestan svoje ograničenosti. On prihvaća da je stvarnost mnogo veća od onoga što njegov razum i osjetila mogu zahvatiti. On se pouzdaje u one ljude koji su dobili bolja „osjetila“ od njega. To su proroci i apostoli. Sintezu ne mogu napraviti ja sam. To je neminovno relativna sinteza, što je protuslovlje u sebi. Goli znanstvenik, znanstvenik koji se pouzdaje samo ono što može obujmiti eksperimentima, nužno je relativist. Relativizam nije po sebi opaka ideologija, što može postati, nego posljedica nedostatka vjere, tog „osjetila“ kojim se dešifrira cjelokupna stvarnost.
Točka gledanja neminovno utječe na sliku stvarnosti. Kao što foto-aparat ne može nikada s jedne pozicije zahvatiti cjelokupnu stvarnost koja ga okružuje, tako je i s našim pogledom. Ako netko kao ateist gleda na povijest Crkve, on vidi samo spletke i varke. Njegovo je temeljno mišljenje da Boga nema i da prema tomu Crkva nema nikakvog smisla. Dakle, sve što se događa unutar Crkve i sav utjecaj Crkve na povijesna zbivanja, izgledaju mu kao nasilje i lažiranje. Za ateistu i agnostika, katolik je uvijek uzurpator, pretenciozan čovjek koji zavodi mase. Katolikova je sudbina uvijek usko vezana uz njegova Učitelja, kojeg su ubili jer „zavodi narod“ i jer se pravi Bogom.
Naše povijesne udžbenike i enciklopedije, makar one temeljne, pisali su većinom ateisti, relativisti, scientisti, darvinisti i ini „isti“. Dakle, svi su ti tekstovi stvarno relativni. Oni imaju samo jedan pravac i jednu mjeru. Sve bogatstvo Puccijevih (Messorijev psić) pravaca i razloga ostalo je izvan dohvata tih relativista i redukcionista
(svođenje na jedan nazivnik). Stvarnu povijest čovječanstva može napisati samo onaj tko zahvaća široku lepezu šifra i tko ih može iščitavati u svjetlu široke sinteze koju daje vjera. Šifra povijesti je u rukama proroka, a ne pismoznanaca. Jeremija je „osjećao“ nadolazak propasti Jeruzalema, što s uskoro i dogodilo, dok su službenici Hrama i krune, sasvim drukčije „mislili“. Prorok je bio inferiorniji brojem. On je bio sam, a ostalih je bilo mnogo. I oni su „pobijedili“ svojom bukom. Tako je i u naše vrijeme. Katolički vizionari povijesti i aktualnosti su brojem maleni. Treba izdržati tu malenost!
Messori kaže: „Zašto držati da je vjera neprihvatljiva, kad nam jedna večernja šetnja s psićem može pokazati da mi dohvaćamo samo jedan mali dio stvarnosti? Zar nije smiješan scientizam, po kojem postoji samo ono što možemo utvrditi, kad znamo da su naša sredstva za utvrđivanje puno slabija od onih što ih ima jedan obični psić?“
