U poštivanju svih religija krije se jedna zamka. Kad govorimo o poštivanju neke konkretne religije misli se na poštivanje neke njezine vanjske pojavnosti, ono što je kodificirano kroz povijest i što je opće-prihvaćeno. Međutim, u religiji ono „opće-prihvaćeno“ ne mora biti nužno i jedino autentično. Autentičnost i pojavnost najčešće se nikada ne slažu. Svrnemo li pogled na izraelsku „religiju“, možemo vidjeti da je u Izraelu uvijek bio rascjep između onog što je Bog naviještao preko Mojsija i proroka, i onog što je narod prakticirao. Narod je uvijek imao izvjesnu samodiktaturu. Ono što je on činio nametalo se kao jedino važeće, ali je bilo u mnogočemu lažno, licemjerno i nezdravo. Zdravi tok je išao uskim rukavcima nekolicine Ostatka, siromaha Jahvinih, koji se nisu uklapali u opću atmosferu bezličnog prakticiranja mlakih religioznih običaja.
Na podlozi Izraela može se govoriti i o ostalim religijama. Ne znači da je ono što danas susrećemo od hinduizma, budizma i islama, sve autentično hinduistički, muslimanski itd., niti da je sve to, samo zato što je drevno i rašireno, autentično ljudski i autentično od Boga. Osobe koje žive u jednom religioznom okruženju ne daju se svesti na to okruženje. Svaka je osoba upućena na apsolutno i apsolutnu istinu i ljubav. Uzdizati i braniti samo ono općeprihvaćeno znači ići izravno protiv osobe i istine. Svi su ljudi upućeni na traganje. Svi traže ono što je najautentičnije. Uzdizati do apsolutnosti samo ono sadašnje i sada-prakticirano, znači uvoditi diktaturu trenutka, diktaturu izvanjskog nad onim što je iskonsko u svakom od nas.
U ovom kontekstu zanimljivo je ponovo iščitati tekst J. Ratzingera u knjizi „Vjera- istina-tolerancija“. Isječak koji će ovdje biti naveden uzet je s kraja poglavlja koji nosi naslov: „Jedinstvo i raznovrsnost religija – mjesto kršćanske vjere u povijesti religija“:
„Apostoli i uopće kršćanska zajednica mogli su naći spasitelja u Isusu Kristu samo stoga što su pomno tragali za 'nadom Izraela' – jer nisu za sebe smatrali dostatnim jednostavno baštinjenje religijskih oblika njihove okoline, nego su bili ljudi otvorena srca, ljudi koji su tražili i iščekivali. Crkva iz poganstva mogla je nastati samo zato što je bilo 'bogobojaznih' ljudi koji su prekoračili svoje tradicionalne religije i pomno motrili ne pojavljuje li se pred njihovim pogledom nešto veće. Ovo dinamiziranje 'religije' vrijedi u stanovitom smislu također u samome kršćanstvu – i to je ispravno u Bartha i Bonhoeffera. Ne treba prenositi jednostavno neki splet ustanovâ i idejâ, nego valja u vjeri tragati uvijek za njezinom najintimnijom dubinom i pravim dodirom s Kristom. Tako su se u židovstvu oblikovali – da to još jednom ponovimo – 'siromasi Izraelovi'; tako se oni uvijek iznova moraju oblikovati u Crkvi, a tako se oni mogu i trebaju iznova oblikovati u drugim religijama: dinamika svijesti i tihe Božje prisutnosti u njoj jest ono što privodi religije jednu drugoj, a ljude stavlja na put prema Bogu, a ne kanonizacija onog postojećeg koja lišava ljude dubljeg traženja.“
U protežnci između Rahnera koji drži da u svim religijama već postoji anonimno kršćanstvo kao nešto statično, što onda samo treba konstatirati, i s druge strane pluralističke pozicije J. Hicka, po kojem Krist ima samo istaknut položaj, ali ne i ekskluzivan, nalazi se autentična pozicija po kojoj su svi pozvani tražiti ono jedino istinito i jedino vječno.
Budući da kršćani ne mogu izravno utjecati na druge religije, oni mogu djelovati neizravno, radeći na vlastitom uistinjenju i oboženju. Autentični život kršćana stavljao je uvijek u krizu sve ljude koji su s njima dolazili u dodir. U tom je smislu van puta svako branjenje kršćanstva preko branjenja „spleta ustanovâ i idejâ“. Kršćanstvo nema korijene u zemlji nego u nebu. Ono je u biti proročko, protutrenutno, „ludo“ i drukčije. Krist uvijek „izvrće“ poredak koji se nataložuje kroz milijun osobnih i zajednički tromih poteza. On daje svog Duha Svetoga koji je vatra koja pročišćava. U odnosu Boga prema Izraelu, što je uvijek model odnosa Krista prema svojoj Crkvi, vidimo da je izraelski Bog jedini Bog između drugih bogova koji se neprestano bori protiv svog naroda. Drugi bogovi štite svoje narode, dok Bog Mojsijev razbija ploče kada se narod počne okraćati oko samog sebe i svjetskog probitka. Duh Kristov je Duh Istine, a ne duh običaja i ustanove. Kristova riječ: „Subota je radi čovjeka, a ne čovjek radi subote.“, otvora vrata svim bogoiskateljima, u kršćanstvu i izvan njega, da se upute u traženje apsolutne istine, potpune ljubavi i spasenja svih ljudi. Bog ljubi čovjeka, a ne uhodane klišeje, bilo društvene, bilo religijske, pa ni unutarkršćanske.
